Rowena Allison

Nitko nije doznao da Fred i ja hodamo. Osim Maggie. Bila je to tajna. Jedna od najvećih tajna. Fred ju nije čak otkrio ni Georgeu. Meni je bilo draže tako. Nisam željela da školom kolaju ikakve priče o meni. Što me manje ljudi zna, to bolje. Trenutno se nisam mogla odvojiti od Maggie i Freda. Možda je tako i bolje… Možda jednom kad izvršim svoj zadatak ću moći živjeti mirnim životom.
Fred i ja smo sjedili zagrljeni, skriveni od pogleda ostalih u nekom tajnom hodniku što ga je Fred otkrio. Bilo nam je udobno jer smo si magijom dočarali vatru i topli poplun. On mi je milovao kosu, a ja sam bila zadubljena u neke svoje misli. Misli o smrti…
-O čemu razmišljaš?-upitao me tiho.
-Molim? Oh…-ugrizla sam se za usnu. Uvijek sam činila to kad sam bila nervozna.-O odlasku u Hogsmead.
-Bit će sjajno, zar ne?-upitao me nasmiješivši se. Nije znao da lažem.
-Da, naravno.-lažno sam mu se osmjehnula i poljubila ga.
Mrzila sam lagati mu!

Postalo je hladno u dvorcu. Veoma hladno. Novo pismo lorda Voldemorta došlo je tek nakon tri tjedna. Pitala sam ga o horkruksima odmah nakon onog razgovora s T. M. Riddleom. Gospodarevo pismo bilo je hladno i činilo se kao da on zna nešto o tome, ali ne želi reći. Ili kao da ga vrijeđa što ga pitam nešto o tome. U pismu me upitao otkud sam doznala za te horkrukse, a ja sam napisala da sam saznala u jednoj knjizi iz knjižnice. Nisam znala što drugo reći. Život je postajao tako zbunjen i tako pun odvratnih stvari koje su mi se gadile. Ni o čem drugom nisam sanjala nego o tom da već jednom izvršim svoj zadatak, koji mi se činio kao nemoguća misija, okrenem leđa svem svijetu i da pobjegnem nekud daleko, po mogućnosti s Fredom. Ali znala sam da je to nemoguće. Zato sam se trudila uživati u njegovu zagrljaju što je duže moguće…

-Rowena, Rowena!-zazvao me neki glas.-Rowena Allison!
Okrenula sam se. Preda mnom je stajala Hermiona. Dugo ju nisam vidjela. Bila je sva zapjurena i izgledala je kao da je provela mnogo besanih noći.
-Bok, Hermiona!-odvratila sam joj. Nisam bila ni vesela ni nasmiješena, uopće nisam bila sretna što ju vidim. Išla mi je na živce!-Što hoćeš?
-Htjela sam samo pitati kako si? Je li sve u redu?
-Da, sve je super.-odvratila sam.-Što hoćeš?
-Rowena, ljutiš li se ti na mene?
-Sad me zovu Roal.-odvratila sam iako sam mrzila taj vražji nadimak. No nisam ga mrzila više od Hermione.
-Oprosti, Roal. Pretpostavljam da ti je taj blesav nadimak dala Maggie.
-Nije blesav!-rekla sam praveći se uvrijeđenom. I ja sam smatrala da je nadimak u najmanju ruku blesav i glup. Ali morala sam se protiviti Hermioni. Bile smo sličnije nego što sam mislila…
-Oprosti… Samo sam mislila…
-Ti uopće nisi mislila! Hermiona, molim te, imam mnogo toga za napraviti. Hoćeš li me ostaviti na miru?
-Ali, Rowena, ja uopće ne razumijem što sam učinila! Zašto si tako bijesna na mene?
Okrenula sam se i pogledala ju. Mrzila sam ju, kao i njega. Hoćeš li znati, mislila sam u sebi, zašto te mrzim, Hermiona? Jer si na njegovoj strani, na strani Harryja Pottera. Ali nisam joj to rekla. Znala sam da mržnja što je isijavala iz mog lica dovoljno govori Hermioni. Bila je ona pametna, shvatit će.
-Mrziš me…-prošaptala je Hermiona. Bila je puno pametnija nego što sam uopće mislila.
-Samo me ostavi!-viknula sam.-Makni se iz mog života.
-Ne možeš me mrziti…
-Mogu što hoću! Makni se ili ću te ureći!
-Ubit ćeš me? Onako kao što si htjela ubiti Malfoya u vlaku?
-Ne zaslužuješ ti smrt…-rekla sam.
-Ja ti nisam ništa učinila! Ne možeš me samo tako mrziti!
-Ne mrzim tebe, mrzim njega!-viknula sam najednom. O, ne, zašto sam se tako glupo izlajala?
-Koga to?-upita Hermiona zbunjena. A onda joj je najednom sinulo.-Harryja?
-Da.-prošaptala sam.
-Razumijem.-šapnula je Hermiona.-Znala sam još od prvog dana… Nije tebi za vjerovat, Rowena. Nije da nisi dobra djevojka i dobra vještica, jer jesi. Nego zato što si naivna. Dopustila si mržnji da te opsjedne, iako ne znaš zašto mrziš. Naivna si što dopuštaš drugima da ti određuju pravila. Naivna si što dopuštaš mržnji da te kontrolira. Mržnji za koju ne znaš ni odakle potječe.
-Gubi se!-prošaptala sam kroz zubi.-Odlazi!-vrisnula sam.-Ništa ti ne znaš.
Hermiona me pogledala sa žaljenjem u očima, okrenula se i otišla. Možda zauvijek. Dugo sam stajala na tom istom mjestu, gledajući u mjesto gdje je do maloprije stajala Hermiona shvaćajući koliko su njezine riječi istinite.

Rowena Allison,
Znam da u subotu ideš u Hogsmead. Aparatiraj se, dok budeš u Hogsmeadu, u šume Albanije. U naše sklonište. Želim razgovarati s tobom. Ne dopusti da te itko vidi.

lord Voldemort

Držala sam u rukama pismo lorda Voldemorta. U subotu sam trebala biti s Fredom. Mržnja je jača i od ljubavi, pomislila sam. Što lord Voldemort želi od mene?

-Što ti znaš o horkruksima?-upitao me.
U šumi je bilo hladno i mračno, baš onako kako se i sjećam. Stajala sam pognute glave pred svojim Gospodarom. Bila je subota, sunčana u Hogsmeadu, mračna u Albaniji.
-Ništa. Samo da su dijelovi tuđe duše.
-Tko ti je to rekao? Govori, Rowena Allison! Meni ne možeš lagati! Kakva knjižnica?! Gluposti! Misliš da nisam pretražio cijelu knjižnicu u Hogwartsu? Nema tamo ništa o horkruksima!
-Kad ste Vi bili u Hogwartsu?
-7 godina, Rowena Allison! 7 godina sam bio u Hogwartsu. Moje pravo ime nije lord Voldemort. Moje ime je Tom Riddle. Ali ne služim se više tim imenom.
I zatim mi je ispričao sve o horkruksima i rekao mi da ih on ima nekoliko. I da je jednog sakrio u neku spilju na moru, u koju je bio odveo dvoje djece kad je bio još sasvim mali. Govorio je to s takvim slatkim osmjehom na licu, da se čak i meni želudac zgrčio.
Htjela sam mu tad reći da u Hogwartsu postoji neki dnevnik koji je otvorio Odaju tajni, ali prije negoli sam uspjela išta prevaliti preko usana, prekinuo me s riječima da je već kasno i da se trebam vratiti u Hogsmead da ništa ne posumnjaju.
-Ali, Gospodaru…-pokušala sam mu reći, objasniti.
-Ni riječi više, Rowena Allison! Aparatiraj se natrag.
-Ali..
-Rowena!
-U redu…-promucala sam apratiravši se natrag u Hogsmead.
Taman kad sam otvorila oči, još potresena aparacijom i mučninom koju je stvarala, ugledala sam ispred sebe dva zbunjena oka.
-Roal?! Kako si ti dospjela tu? Učenica treće godine se ne bi trebala znati aparatirati… Rowena?!

Gledala sam zbunjena u tu malu, crnu knjižicu. On? Ali kako je on mogao išta učiniti? On je samo… dnevnik. Vjerojatno sam zaboravila da je i taj dnevnik nekad bio čovjek, osoba. Koja se zove T. M. Riddle. Samo što ja ne poznam niti jednu osobu pod tim imenom. I kako to da je on otvorio Odaju tajnu? Kako da je on nasljednik Salazara Slytherina? No ono što je bilo najčudnije bilo je to da je to osoba iz dnevnika, kako je ona mogla ponovno otvoriti Odaju, ako je u dnevniku, i kako se taj dnevnik našao ovdje, i zašto je meni otkrio svoju tajnu i tko, pobogu, tko je ta osoba koja je za T. M. Riddlea otvorila Odaju tajni jer nemoguće je da jedan dnevnik učini sve to. Osim ako nema neku drugu moć, koja je meni nepoznata?
Umočila sam pero u tintu spremna da ispucam sva svoja zbunjujuća pitanja, kad je T. M. Riddle napisao novu rečenicu.
-Ja sam baštinik Slytherinov. Nisi to očekivala, zar ne? Ja sam otkrio tajnu čudovišta skrivenog u zamku. Čudovište koje je i sad na putu da ubije. Želiš li znati tko sam ja, Rowena Allison? Ja nisam osoba, ja sam samo sjećanje. Sjećanje na nekadašnjeg učenika Hogwartsa. Sjećanje na sadašnje čudovište Tame.
Gledala sam u slova koja su se izblijedjela i nestala. Zbunjenost je u meni sve više rasla.
-Ne razumijem, kako sjećanje na nekadašnjeg učenika može biti očuvano? I to u dnevniku? Nikada nisam čula za takvu vrstu magije.
Odgovor mi je uslijedio odmah čim su nestala slova. Činilo se kao da mi se nasmijao.
-Malo toga ti znaš, Rowena Allison.
-Ja znadem veoma mnogo o magiji. Mnogo više nego što bi ti mogao očekivati od jedne trinaestogodišnjakinje.
-Zbilja?
-Da. Mene je magiji učio jedan od najvećih čarobnjaka koji su ikada kročili ovim svijetom, lord Voldemort.
Slova su nestala. Odgovor sam očekivala odmah. No nisam ga dobila. Pričekala sam minutu, pa dvije. Činilo se da T. M. Riddle ne odgovara.
-Zašto šutiš?-napisala sam.-Nisi mi odgovorio na pitanje. Kako sjećanje negdašnjeg učenika može biti sačuvano? I to u dnevniku? Na ovakav način?
-Što da ti kažem, Rowena?! Pitala si me zašto šutim. Kad bih govorio, otkrila bi me. Tišina je zlato, riječ je tek srebro. Želiš znati kako ja živim i kako djelujem. Otkrit ću ti tajnu. Otkrit ću ti tajnu zbog koje sam živio. Tajnu besmrtnosti. Zove se horkruks.
Zatim mi je objasnio o tome kako se duša može ubojstvom sjeći na mnogo komadića koji se zatim skrivaju. I on je jedan horkruks. Gledala sam u taj dnevnik. Kao da sam u njem mogla vidjeti lice osobe koja je pisala ove riječi. Visoke, tamne osobe, takva mi se činila. Kao da sam mogla vidjeti lice T. M. Riddlea. On je samo djelić nečije duše…
Umočila sam pero u tintu spremna da nešto napišem, no tad su se začuli koraci. Spremila sam tintu i pero u džep i brzo potrčala u jednu od kabina. Kako glupa sam bila! Ostala sam u njoj dugo, dugo… Ni sama nisam znala koliko dugo, prekasno se sjetivši da na sebi imam plašt nevidljivosti i da me nitko ne može vidjeti čak i kad bih mu stajala pred nosom. Izašla sam tiho iz kabine. Zahod je bio prazan. Cijelog sam ga bila prošla. Dnevnika više nije bilo…

-Što ti je, Roal?-upita me Maggie za doručkom.-Zašto si tako neraspoložena?
Pogledala sam ju brljajući po kukuruzu na svom tanjuru. Doručkovale smo, ja umorna i iscrpljena od sinoćnjeg "provoda", a Maggie hiperaktivna kao i uvijek. Ta i da spava samo dva sata dnevno bi bila uvijek odlično raspoložena. Nisam znala kako joj to uspijeva.
-Ma ništa. Samo sam malo umorna. Nisam sinoć baš najbolje spavala.
Maggie me pogledala. Zabrinuta. Bio je to čudan pogled.
-Jesi čula što se dogodilo Colinu Creeveyju?-upita me.
-Da, jesam.-klimnula sam glavom. Svu su govorili samo o tome, a i meni je bilo nekako teško izbiti iz sjećanja ono njegovo smrznuto lice koje je gledalo kroz objektiv fotoaparata.-Strašno.
-Optužuju Harryja.-reče Maggie.-Govore da je on baštinik Slytherina.
-Glupost!-rekla sam. Optuživati Pottera da nešto tako čini. On onakav svetac…
-Ti znaš nešto više o tome?-upita me Maggie.
-Otkud bih znala?!-slegnula sam ramenima.
-Ne znam. Samo nagađam. Dođi, idemo, mislim da više to nećeš jesti. A moram politi pod u Snapeovom kabinetu da si malo nabije trticu. Nekako mu je veća s desne strane pa izgleda malo nezgrapno. Treba mu mali kozmetički tretman kod madame Maggie.
Nasmijala sam se. Maggie me uvijek znala oraspoložiti.
-Maggie, jesi li ti ikad čula za osobu pod imenom T. M. Riddle?-upitala sam ju nakon sata iz Čarobnih napitaka. Snape je išao ispred nas psujući zbog sad uravnotežene stražnjice.
-Ne. Otkud ti to ime, Roal?
-Pročitala sam ga u nekoj knjizi. Zanimalo me.
-U kojoj knjizi?
-Ma…-pokušala sam se izmotati, ali ništa mi nije palo na pamet. Maggie me netremice gledala. Tada nam je prišao Fred.
-Čestitam, Maggie!-reče on pružajući ruku Maggie i čestitajući joj. Osjećala sam kako mi se nešto čudno u stomaku pojavljuju. Bože, zaljubila sam se u Freda Weasleyja. Ne mogu vjerovati!-Ono što si napravila Snapeu bilo je naprosto fantastično! George i ja se nikad nismo toga sjetili.
Maggie se samo smješkala. Očito joj je laskalo da joj napokon netko čestita zbog gluposti koju je napravila.
-O, Roal, bi li htjela sa mnom do perivoja?-upitao je iznenada okrećući se prema meni.-Možemo se malo prošetati?! Htio bih te nešto pitati.
Preko njegova ramena uhvatila sam Maggien pogled. Namignula mi je.
-Da, naravno.-rekla sam crveneći se kao paprika i usmjeravajući svoj pogled na Fredove prekrasne oči.-Zašto ne?!
Nebo je bilo tirkizno plave boje. S drveća u Zabranjenoj šumi lišće je otpalo, grane su bile gole. Studen se bližila. Šetali smo se, a on je nešto pričao. Nisam ga baš previše slušala. Nisam mogla smiriti svoja koljena koja su klecala, srce koje je užurbano lupalo, počela sam se znojiti, a i ruke su mi se tresle. Uopće nisam imala kontrolu nad svojim tijelom.
-Ma k vragu…-rekao je Fred. Tek sam ga tad počela slušati.-Pričam gluposti, a htio bi te nešto pitati. Htio sam samo… Rowena… Ma ne znam kako da ti to kažem… Ja bih… Uh, mislim da ovo nekako bolje ide Georgeu… Bi li htjela… Mislim, da ti i ja…
Uopće nisam znala što radim. U jednom trenu gledala sam u njegove prekrasne oči, a već u idućem snažno sam prihvatila njegovo lice i moje su se usne našle na njegovima. Bio je to najljepši trenutak u mom životu. Bilo je nevjerojatno čarobno. Kao da je jedem najslađu čokoladu, kao odmor nakon mnogo sati naporna rada. Kao najslađi šećer. Kao sreća. Kao ljubav. Kad sam se naposljetku odmakla od njega, osmjeh mu je titrao na licu, gledao me zbunjeno i iznenađeno i još nekako čudno… zaljubljeno?! Trepnuo je sav zbunjen, maknuo je pramen kose s mog lica i zatim me privukao k sebi i još jednom poljubio.

Odaja tajni je u učenicima, profesorima i svom ostalom osoblju Hogwartsa izazivala paniku, nesreću i strah. U meni je izazivala sreću. Ona je bila moje rješenje. Jednim dijelom sam se mrzila zbog toga, ali znala sam što moram učiniti. Potraga za knjigom "Povijest Hogwartsa" u knjižnici je sve više i više rasla. Meni nije trebala. Legendu o Odaji tajni sam čula od Maggie u spavaonici. Bilo je to prvi put da čujem Maggie kako čita:
"Prije tisuću godina, četvero najvećih čarobnjaka tadašnjeg vremena, Rowena Rawenclaw, Helga Hufflepuff, Salazar Slytherin i Godric Gryffindor složili su se da će osnovati školu vještičarenja i čarobnjaštva koju su nazvali Hogwarts. U početku je sve bilo sjajno, velika četvorka je dovodila učenike koje je poučavala magiji. No tada je došlo do problema. Salazar Slytherin je želio da podučavaju samo čistokrvne učenike, no ostalo troje osnivača se nije složilo s tim. Tada je Salazar Slytherin napustio školu. No prije nego ju je napustio stvorio je u njoj posebnu odaju, nazvanu Odajom tajni. Vjeruje se da u njoj živi Slytherinovo čudovište. Odaju će navodno moći otvoriti samo istinski Slytherinov baštinik. Do toga vremena Odaja će biti zapečaćena. No kad Slytheirnov baštinik otvori Odaju tajni, on će biti jedini koji će moći upravljati čudovištem koje će tad ubiti sve one koji po Slytherinovom mišljenju ne bi trebali pohađati školu."
-Strašna stvar, ha!?-reče Maggie i zatvori knjigu.
-Da. strašna.-složila sam se.-Što ti misliš tko je Slytherinov baštinik?
-Hmm…-zamumlja Maggie vrteći pramenom kose.-Pa ne znam baš. Pretpostavljam da je neki Slytherin kad je već Slytherinov baštinik.
-Da, vjerojatno.-rekla sam.-Ali nekako mi je nemoguće zamisliti da itko iz ove škole može nešto tako učiniti. Da je netko dovoljno zao da ubija i piše prijeteće poruke po zidu škole.
Oblilo me rumenilo. I ja ubijam, pomislila sam…
-Nikad ne znaš kakav je tko, Roal.-reče Maggie i ozbiljno me pogleda. Nikad nije bila ovako ozbiljna.-A ta je osoba sigurno i parsel-ust.
-Zašto?-upitala sam. Sjetila sam se da je i lord Voldemort parsel-ust. A i ja razumijem djelomično parselski. Nisam baš nešto osobito vješta, ali mislim da mogu razumjeti neke riječi.
-Jer je Slytherinov baštinik. Jer je Zmija.

Taj dan je bila utakmica Gryffindor vs Slytherin. Sve je bilo u redu, osim jednog pomahnitalog maljca što je pratio Pottera u stopu. I što je Draco Malfoy bio novi Slytherinov tragač. Naposljetku smo pobijedili, Potter je ulovio zvrčku, ali je slomio ruku. Tad se umiješao onaj vražji Lockhart i od ruke mu načinio želatinu. Rekao je da on takve stvari rješava u trenu, a na kraju je Potter ostao bez ijedne kosti u ruci. Završio je u bolničkom krilu na brizi neurotične madame Pomfrey. Svi su se sjatili k njemu. Nisam ga mogla žaliti. Mrzim ga… Kako da ga žalim?
Pogledala sam se u ogledalo. Tko sam ja? Djevojka bez imena… Uzela sam nož gledajući svoje bijelo lice u ogledalu. Otrgnula sam rukav svoje košulje. Bila sam sama… Zauvijek. Mrzim. Uvijek ću mrziti. Ruka mi je bila bijela kao smrt. Izgledala je bolesno na slaboj svjetlosti koja je padala u mračnu sobu. Baldahin je poigravao na povjetarcu što je ulazio kroz otvoren prozor. Zašto ovo radim? Nisam vampir. Ali potrebna mi je doza…. Zarezala sam nož u svoju podlakticu. Osjetila sam bol. Laganu, ugodnu bol. Nož je sjekao čistu kožu. Micala sam ga po svojoj koži, po svojoj ruci. Osjećala sam se sretno, ugodno. Osmjehnula sam se u agoniji. Poželjela sam vrištati od sreće. Lagano sam nožem oblikovala slova: S-M-R-T… Smrt…
Nož mi je ispao iz ruke i ja sam sa strasti u kojoj su se miješali pohlepa i želja zurila u svoju unakaženu ruku. Sagnula sam glavu, usnama dotakla svoju podlakticu i stala piti krv. Uživala sam, osjećajući se slobodno i osjećajući kako utažujem žeđ koja je godinama živjela u meni. Kad sam se napila krvi, svoje vlastite krvi, pogledala sam se u ogledalo. U njemu sam vidjela smrtnika, vampira… Kosa mi je bila raščupana, a niz bradu mi je tekla kap krvi. Vrisnula sam. Razbila sam ogledalo. Pustila sam vodu da teče. Krv i suze su se miješali na mom licu. Isprala sam svoje lice i svoju ruku. Štapićem sam ju vratila u normalu. Ponovno bijelu, kao smrt. Pogledala sam se u ogledalo. To sam ponovno bila ja. Rowena Allison. Djevojčica bez imena. Pogledala sam se u ogledalo i poželjela još samo jednu kap krvi. Da ju prolijem, da ju popijem… Još samo malo krvi…

Harry Potter je u bolničkom krilu. Sad ga mogu ubiti. Tko će pomisliti da sam to učinila ja? Moglo je to biti i Syltherinsko čudovište. Ogrnula sam se plaštem nevidljivosti i požurila.
I tad sam čula… Netko se još kretao… Nisam ja jedina. U zidu sam čula šuškanje, siktanje… Bio je to parselski. Ali nisam baš dobro razumjela.
-Da rasporim… Da ubijem…-govorio je glas. Otkrivao mi se sam. Stegnula sam još čvršće plašt nevidljivosti oko sebe pitajući se može li Slytherinsko čudovište vidjeti i ubiti one koji se skrivaju pod plaštem nevidljivosti. Pazila sam da ne napravim nikakav zvuk.
Da rasporim… Da ubijem… Da ubijem…
Ma k vragu i sve, pomislila sam. Potrčala sam, bježeći što dalje, samo da se sakrijem. Koji me vrag tjerao da sad izlazim iz kreveta? Odmah sam pogodila, vrag pod imenom lord Voldemort. Trčala sam uopće ne gledajući kamo idem. I ne čudi što, kad sam napokon stala, nisam imala pojma gdje sam. Slaba svjetlost mjesečine padala je kroz prozor, a ja sam vidjela nešto na podu. Oprezno sam prišla tom stvoru pazeći da ne svučem plašt nevidljivosti. Kad sam mu se približila, shvatila sam što je to. Bio je to onaj mali naporan dečko s fotoaparatom, Colin Creevey. Uplašeno sam ga pogledala. Umalo sam vrisnula. Maknula sam se od njega korak, dva, poželjela sam pobjeći. Gotovo sam rekla Žao mi je. Okrenula sam i potrčala. Trčala sam dok me nešto nije stegnulo u trbuhu i zaustavilo me u trenu. Opet sam stajala na onom mjestu kao na Noć vještica. Još su se na zidu slabo vidjela slova " Odaja tajni je otvorena! Neprijatelji baštinika, čuvajte se! ". Ušla sam u onaj WC, na čijim je vratima pisalo " U kvaru". Unutra mi je nešto bilo čudno. Nešto kod umivaonika. Oprezno sam prišla tamo i vidjela neki dnevnik. Otvorila sam ga. Bio je prazan. Odjednom su se pojavila slova.
-Jesi to ti?-pisalo je. Bila sam zbunjena, iznenađena… Izvukla sam svoje pero iz džepa i dočarala tintu.
-Ja sam ovdje.-napisala sam. Slova su nestala.
-Tko si ti?-pisalo je.-Ne poznajem tvoj rukopis.
Rukopis mi je bio tako poznat. Zatim su se pojavila nova slova.
-Ja sam T. M. Riddle.-pisalo je. Nisam poznavala niti jednu osobu koja se tako zove.
-Ja sam Rowena Allison.-napisala sam.
-Ah… Rowena Allison… Tako dakle. Drago mi je upoznati te.
-Također.-napisala sam. Što još da napišem? Dosjetila sam se.-Znaš li nešto o Odaji tajni?
-Da.-uslijedio je odgovor.
-Možeš li mi reći?
Zatim je napisao sve ono što mi je Maggie bila pročitala u spavaonici. I još je nešto bio dopisao:
-A otkrio sam i tko je baštinik Slytherina. Tko je otvorio Odaju tajni prije 50 godina.
Oči su mi se zasjale. Uzbuđeno sam, pomalo dršćući napisala:
-Zbilja? Tko?
Odgovor je bio kratak i jasan. Pisalo je:
-Ja

Nastavit će se

-O, od kog si to dobila pismo?-upita Maggie i nagni se prema pismu da vidi što piše.
-Ma ni od koga… To je samo… ovaj… iz sirotišta…. Mora da sam nešto zaboravila ili nešto slično.-rekla sam i sklonila pismo od njezinih očiju.
-Ah, u redu onda.-reče Maggie.
Nije se činio da mi je baš povjerovala.
-Idem se ja malo prošetati…zanima me…ovaj, zanima me kako… kako… Ma idem se samo prošetati.-rekla sam dok me Maggie začuđeno gledala.
-Aha. OK.-klimnula je glavom.
Spremila sam pismo u džep pelerine i spustila se do društvene. Tamo sam se iskrala i izašla van na hladni hodnik. Otišla sam do sovinjaka i smjestivši se tamo pokraj svih onih sova u snu otvorila sam omotnice pisma. Bilo je to zbilja pismo lord Voldemorta. Čitala sam ga sa zebnjom. A zatim ga uništila. Pisao je kako se veoma brine za mene, kako me tražio, kako bi volio znati gdje sam i kako sam. Kako ima novi plan i kako mu je veoma loše otkad mene nema. Na neki čudan način to me posebno dirnulo. Nikad mi nitko nije ništa slično rekao. Nikada nikome nisam nedostajala i nikada se nitko nije brinuo gdje sam ja. Na taj neki čudan način ponovno sam počela mrziti Harryja Pottera. Gospodaru sam napisala odgovor. Odgovor o mom planu… Planu u kojem ću ubiti Harryja Pottera.
Gospodarevo pismo upalilo je onu moju staru vatru. Dok sam gledala kako Linka leti u vedru noć bila sam to ponovno ja. Rowena Allison. Djevojka koja mrzi. Djevojka bez ljubavi. Ona čija je misija smrt. Gospodar mi je u svom pismu poručio da još uvijek brine za mene, da mu je stalo do mene. Da sam ja još uvijek njegova prijateljica i njegova kći. Kasno sam shvatila da sam njegova sluškinja. Gospodarevo pismo natjeralo me da opet mrzim. Da mrzim sve. A ponajviše njega koji je uništio mog Gospodara. Ponajviše Harryja Pottera. Koji će umrijeti… Koji mora umrijeti… Čija je sudbina smrt…
A smrt Harryja Pottera brinula me više od ičega zadnjih dana. Morao je umrijeti, no nisam znala kako ću to izvesti. Nisam ga mogla samo tako ubiti jer bi mogli posumnjati na mene. Pogotovo profesor Dumbledore. A Gospodaru sam potrebna, nisam željela ostatak života provesti u Azkabanu. Morala je to biti nesretna smrt. Smrt u kojoj ja ne bih ni za što bila kriva. Trebala je to biti nesreća… A uskoro će mi se pružiti savršena prilika…
Dani u Hogwartsu su brzo prolazili. Činilo se kao da sam tek sad stigla u Hogwarts, a već se bližio kraj mjesecu listopadu. Maggie mi je postala najbolja prijateljica, a s Hermionom sam se sve manje i manje viđala. Počela sam i nju mrziti… Maggie je bila prijateljica na koju sam se mogla osloniti. No njoj nisam mogla reći ništa od sveg onog što sam doživjela. Nisam joj mogla pričati o lordu Voldemortu i smrti Harryja Pottera. To je bila moja tajna. Toliko joj nisam vjerovala. No za sve ostalo je bila naprosto savršena. Nije bila pretjerana tračerica, a tajne je čuvala kao da su njezine vlastite. Usput je bila strašno zabavna, uvijek je izvaljivala nekakve fore i radila spačke profesorima što mi je često izmamljivalo osmjeh na lice. Sad sam sve češće vidjela samu sebe kako se smijem što mi je bilo veoma čudno jer nikad se nisam baš često smijala. Maggie je bila prijateljica bez koje ja vjerojatno ne bih mogla. A bili su tu i Fred i George koje sam naposljetku naučila razlikovati. Fred mi je poklanjao više pažnje od Georgea i imala sam osjećaj da se počinjem zaljubljivati u njega. No i to mi je bilo veoma čudno jer sam mislila da u meni nema dovoljno ljubavi da se zaljubim u nekoga. Bilo bi fer da spomenem još jednu osobu. Da pogađate 100 godina ne biste pogodili tko je ona. A bio je to Severus Snape. Na njegovim satovima sam se osjećala sve više užasno i užasno. Imala sam osjećaj da Gryffindore ne podnosi, no činilo mi se da mene mrzi od svih Gryffindora baš najviše. Uvijek mi je bespotrebno oduzimao bodove i zadavao kazne, nastojao me što češće ponižavati pred ostalim učenicima, a veći prvi tjedan sam koštala Gryffindore 70 bodova što je bilo zbilja strašno. Nitko nije nikad tako mnogo oduzeo bodova osim Harry Potter i kompanija prošle godine kad su oduzeli 150 bodova u jednoj noći i Maggie zbog koje bodovi naprosto nestaju. Činilo mi se da me mrzi više od svih učenika, da me mrzi jednako onako užasno kao što mrzi Harryja Pottera. A nije mi bilo jasno zbog čega. I zašto baš Harry Potter i ja?
Pomalo sam počela zaboravljati svoj plan uz savršenu prijateljicu (čija je jedina mana bila ta da mi je dala prekrasan nadimak Roal kojeg sam mrzila, no nisu ga i drugi mrzili pa su me sve češće tako zvali jer im je Rowena Allison bilo predugačko), Severusa Snapea i dečka koji mi se počeo sviđati, no sve to se promijenilo jedne noći…
Bila je to Noć vještica. Bila je to ta noć. Nisam se osjećala dobro, i odlučila sam ne ići na večeru. Nakon 15 minuta glava me prestala boljeti i mučnina je prošla. Kao nekim čudom. Željela sam poći u Veliku dvoranu, no zapravo noge su me same odvele negdje drugdje. Kao da su poseban dio tijela. Nisam shvaćala što se događa sa mnom. Noge su me same odvele do vrata na kojima je pisalo «U kvaru». Otvorila sam ih i ušla unutra. Bio je to ženski toalet. Bio je prazan i tih. Veoma tih. Stala sam do vrata i čekala ni sama ne znajući što. Nakon nekoliko minuta čuli su se nekakvi čudni zvukovi oko slavine. Sakrila sam se, šćućurila uz zid i zatvorila oči. Radila je to u meni nekakva viša sila. Kao da je netko upravljao mojim tijelom. Nisam znala zašto to radim. Stajala sam tako tamo duže vrijeme. Ni sama nisam znala koliko je prošlo. Pola sata, sat?! Naposljetku sam, otvorivši oči, izašla van. Skamenila sam se. I umalo vrisnula. Ali ne od straha, nego od iznenađenja i od nekakvog čudnog osjećaja… Kao sreća. Ali kako sam mogla biti sretna onim što sam vidjela?
Na zidu, preda mnom, bilo je krvlju napisano: «Odaja tajni je otvorena. Neprijatelji baštinika, čuvajte se!»
Vidjela sam i nešto čudno što je visjelo u zraku, što li je to bilo? A zatim sam čula korake i glasove. Ponovno sam otrčala u onaj zahod i zatvorila se u jednu od kabina.
Odaja tajni je otvorena…. Neprijatelji baštinika čuvajte se… Odaja tajni je otvorena… Odaja tajni je otvorena… Odaja tajni… Odaja tajni….
Odaja tajni! Upravo tako. Ona je bila rješenje. Rješenje smrti Harryja Pottera. Odaja tajni će ubiti Harryja Pottera!

Štafeta!!! Ovo sma dobila na zadatak da napišem. Trebala sma napisati i na Amandi, ali eto odlučila sam samo ovdje napisati.

5 ODLUKA U NOVOJ GODINI

1. Nastojat ću održavat sobu čistom barem u toj mjeri da mogu proći s jednog kraja sobe na drugi
2. Nastojat ću se manje svađat sa sestrama
3. Proći s 5 da se mogu upisati u gimnaziju
4. Nagovorit starce da mi kupe zmiju, koju ću nazvati Salazar
5. Nastojat ću manje frendove daviti svim onim mojim ludim idejama i pjesmama jer ipak trebam malo misliti na njih jer im sigurno nije lako sa mnom

5 STVARI KOJE O MENI NISTE ZNALI

1. Ne podnosim laži i prevare! Mrzim kad mi netko laže i muljavi, mislim da je to nešto najgore što mi netko može napraviti. Ako otkrijem da me netko laže ili vara mislim da ću se grdno posvađati s tom osobom. Laži su nešto najgore što mi netko može napraviti!!!
2. Obožavam narančastu boju!!! To je nevjerojatno, ali istinito. Opsjednuta sam narančastom, mislim da ne postoji ljepša boja od te. Obožavam sve što ima veze s njom i kad dođem u trgovinu odmah kupujem sve narančasto.
3. Ne znam crtati!! Crtanje je za mene nešto najgore.Ja ne znam čak ni kuću nacrtati kako spada. Zapravo, i mrzim crtati. Jednom sam pokazala sestri nešto što sam crtala u 7. razredu (neke leptire), a ona mi je rekla: "Ti si to crtala u vrtiću, jelda?" Mislim, strašno!!
4. O sebi mislim sve najgore! Možda vam to zvuči jadno ili glupo ili smješno, ali zbilja o sebi mislim sve najgore. Jer, znate, jednom sam probala mislit sve najbolje o sebi(ono,rekla sam si da sam pametna, lijepa i da sma cool) pa su mi se dogodile gomile gluposti koje su me spustile na zemlju. Zato samoj sebi kažem da ne valjam jer se onda trudim biti što bolja.
5. Non-stop pjevam. To je užasno! Ali ne mogu prestati, to mi je nešto kao kad grickam nokte dok sam pred TV-om. Gdje god išla pjevam; u školu, u trgovinu, po kući, ama baš posvuda ja skroz pjevam.I ponekad to budu stvarno neke glupe pjesme koje mrzim. Ljudi me obično gledaju kao da sam pala s Marsa. LOL

Štafetu prenosim na:

Maggie Peyton
Salazaru (ili Lolla)
Kinssay Chang
Aniru Davis (sad Anith, a meni Anira bilo baš fora)
Mayu Courage

Nakon doručka u kojem sam "upoznala" slavnog Harryja Pottera imali smo profesoricu McGongall i Preobrazbu (skupa s Rawenclawima).
-Gospođice Rowena, želite li se možda predstaviti razredu?-upitala je profesorica odmah trenutak nakon što je ušla u razred.
-Pa ovaj… Da. Svakako.-promumljala sam.
Profesorica mi je zamahom ruke rekla da se ustanem.
-Ovaj…-promucala sam.-Moje ime je Rowena Allison… Ovaj… Imam 13 godina.
Tu sam stala. Što bih im još trebala reći? Da sam posljednjih 5 godina provela u šumama Albanije brinući se za lorda Voldemorta i učeći crnu magiju? Ili možda da nemam blagog pojma tko mi je majka, a tko otac? Da nemam blagog pojma čak ni kako se prezivam?! Jesam li trebala reći da uopće nemam rodbine?
-Odrasla sam u sirotištu…-promrmljala sam.
-U redu je, gospođice Rowena. Možete sjesti.-prekine me profesorica zamahnuvši rukom. Uz uzdah olakšanja sam se svalila na stolicu.
-Gospođice Bell, želite li možda nešto podijeliti s razredom?-reče profesorica oštro obrativši se djevojci u predzadnjoj klupi.
Djevojka se smjesta prestala cerekati i došaptavati sa svojom kolegicom u klupi, pa ozbiljna lica reče:
-Ne, gospođo profesor. Ništa.
-I bolje vam je.-reče profesorica McGonagall.
Zatim je nastavila duge monologe o tome što ćemo učiti ove godine. Kad se zvono na kraju sata naposljetku oglasilo profesorica me pozvala.
-Gospođice Rowena, prošle godine učenici su birali koje će dodatne predmete slušati. Pošto vi prošle godine niste bili ovdje molila bih vas da zaokružite jedne od ponuđenih.-reče profesorica i pruži mi papir. Odabrala sam Aritmanciju, Skrb za magična stvorenja i Proricanje sudbine (Neke od Starih runa sam već poznavala, a znala sam dosta o bezjacima, pa ipak sam 8 godina živjela u bezjačkom svijetu). Profesorica je zatim nešto nažvrljala na komad papira, te mi, pruživši papir rekla:
-Ovo vam je popis knjiga, pošaljite narudžbu ovih knjiga u Krasopis i bugačicu, sigurna sam da će vam ih poslati u najkraćem mogućem roku. Imate li novaca?
-O, da. Imam.-rekla sam klimnuvši glavom.
-Odlično!-reče profesorica pomalo me sumnjičavo motreći.-A sad požurite na idući sat, da ne zakasnite.
Sljedeći sat sam imala Čarobne napitke i profesora Snapea (skupa sa Slytherinima). I zakasnila sam na sat.
-Koga mi imamo ovdje?-upitao je profesor Snape.
-Oprostite, profesore, što kasnim ali izgubila sam se u dvorcu.-pokušala sam biti ljubazna.
-O, baš mi je žao zbog toga, gospođice Rowena Allison.-reče profesor.-Ali, zar ne bi bilo nepravedno da jednostavno zanemarimo to vaše kašnjenje?
Slegnula sam ramenima, što, kako mi se čini, Snapeu nikako nije bilo po volji.
-A tako znači.!-usklikne Snape s cerekom na licu.-Pa prema tomu mislim da bi Gryffindorima trebalo oduzeti 20 bodova.
Opet sam slegnula ramenima praveći se da me to uopće ne smeta. Odvukla sam se u kut učionice, u zadnju klupu i sjela pokraj neke cure. I ona je imala cerek na licu baš kao i Snape. Pomislila sam da je sigurno Slytherin.
-Bok!-rekla mi je kad je Snape počeo nešto pričati o napitku za smanjivanje.-Ja sam Maggie Peyton.
I tek sam se tad sjetila da sam ju vidjela u našoj spavaonici.
-Bok!-odgovorila sam i ja šaptom.-Ja sam Rowena Allison.
-Znam, čula sam sve o tebi.
Nasmiješi se, a zatim doda značajno:
-I o tome kako nemaš prezime.
Kimnula sam glavom.
Maggie je "slučajno" prolila napitak po žabi jedne Slytherinke. Žaba se smanjila na veličinu punoglavca dok je Snape bjesnio. Nije vidio da je to Maggie napravila ali se kunio da će kazniti onog tko je to napravio, a pritom je značajno pogledavao na mene. Što sam mu ja kriva?
-Vi ste, gospođice B…Rowena.-brže se ispravi dok sam ga ja u čudu gledala.-Jednako arogantni kao i Potter! I kunem vam se, kad doznam tko je ovo, a siguran sam da ste to vi učinili, da ćete letjeti iz škole i ne samo to…
Zatim značajno uzvije obrvama(valjda je mislio da me se to dojmilo) pa se okrene i otperja dalje dok se crna pelerina vukla za njim.
-O, Row, drago mi je da te vidim ponovno.-reče mi Maggie kad sam tu večer došla u spavaonicu. Bile smo jedine tamo.
-Row?-upitala sam.-Ja sam Rowena, ne Row.
-Ok, ne moraš se duriti, Roal.
-Roal? Kakvo sad vražje Roal?
-Pa znaš, skraćeno od Rowena i Allison. Uzmi prva dva slova.
-Ti nisi normalna.-rekla sam zakolutavši očima.
-Hvala na komplimentu.-reče Maggie i nasmije se.
Zanjihala sam glavom bacajući pelerinu na krevet i uzimajući neku knjigu.
-Maggie!-čuo se zatim vrisak iz društvene.
-Ha?-zavrišti Maggie isto tako glasno dok su meni bubnjići pucali.
-Jesi ti mislila da je smiješno dati daždevnjaku da pojede moju zadaću?-začuo se iz društvene histeričan vrisak koji je nekako jako podsjećao na glas Katie Bell.
-Mislim da nisam!-dovikne Maggie.-Možda je Fred! Ili George! Pitaj njih!
Pa Maggie zalupi vratima spavaonice i baci se na krevet.
-Fred i George će me ubiti zbog ovoga.-zaključi Maggie dok sam se ja cerekala.
Tada sova uleti u spavaonicu i spusti pismo na moja koljena. Na omotnici je poznatim, urednim rukopisom pisalo Za gospođicu Rowenu Allison. Rukopisom lorda Voldemorta.

Jutro je osvanulo. Probudila sam se, a nad mojom glavom se njihao crveni baldahin. Ustala sam. One tri djevojke su sjedile na svom krevetu, odjevne, i opčinjeno zurile u mene. Kad sam se naposljetku obukla jedna od njih se ustala.
-Tko si ti?-upitala me.
-Ja sam nova učenica. Došla sam kad ste vi spavale. Na trećoj sam godini.
-Kako se zoveš?-upitala je druga.
-Rowena Allison.-rekla sam.
-A kako se prezivaš?
-Ne znam.-odgovorila sam.
Zgrabila sam štapić i izišla van iz spavaonice. U društvenoj prostoriji je bilo dosta učenika. Svi su me oni zbunjeno gledali.
-Ej, Rowena-pozdravio me Fred. Ili George.
-Bok!-odvratila sam mu.-Jesi možda vidio Hermionu?
-Da, otišla je u Veliku dvoranu. S Harryjem i Ronom.
-U redu.
-Jesi čula?
-Za što?
-Pa za Harryja i Rona, kako su došli letećim autom u školu. Totalna ludnica.
-Letećim autom? A, zato ih nije bilo u vlaku.
-Da, vjerojatno zato. Navodno ih platforma nije puštala na peron 9 i ľ.
-Ludo!-rekla sam nezainteresirano.
Fred, ili George, nisam sigurna tko, nasmiješio se. Ja sam mu rekla da žurim i izišla iz društvene.
-Ohohoho-javila se Debela dama.-Kamo će nova učenica?
Ignorirala sam ju. Trebala mi je pomoć brojnih učenika kako bi stigla do Velike dvorane. Naposljetku sam ušetala unutra. Bila sam zadivljena. Bila je to velika i dugačka prostorija. U njoj je bilo 5 stolova. Jedan je bio stol Gryffindora, drugi Rawenclawa, treći Hufflepuffa i četvrti Slytherina, a za petim stolu su sjedili profesori. U sredini profesorskog stola sjedio je profesor Dumbledore. Čim je vidio da sam ušla u dvoranu nasmiješio mi se. Za stolom Gryffindora prepoznala sam Hermionu, Harryja i Rona. Požurila sam do njih.
-Jutro, Rowena. Vidim, uspjela si doći do Velike dvorane.-rekla je Hermiona kad sam sjela do nje.
-Dobro jutro.-odzdravila sam i ja njoj.-Moram priznati da uopće nije bilo lako. Ovaj dvorac je ogroman.
-Da, mi kad smo došli ovdje na prvu godinu trebalo nam je nekoliko dana da nađemo Veliku dvoranu. Ali s vremenom se navikneš.-rekao je Harry.-Ti si nova učenica?
-Da, stigla sam tek jučer.
-Pa ja sam Harry Potter.
-Znam-rekla sam nasmiješivši se.
-Kako… Aha.-i on se nasmiješio kao da shvaća da je poznat.-Koja si ti godina?
-Treća.
-Ja sam Ron Weasley.-rekao je Ron.
-Drago mi je. Ja sam Rowena Allison.
Ron se namrštio i jedan dugi časak me promatrao.
-Rowena Allison…-promrmljao je.- Pa kako se prezivaš?
Slegnula sam ramenima.
-Odrasla sam u sirotištu tako da ne znam tko su mi roditelji a ni kako se prezivam.
-Uh, žao mi je.-rekao je Harrry.
-Ma u redu je.-promrmljala sam grizući kruh premazan marmeladom.
-Što misliš bi li u sirotište primili još nekoga?-upitao je zamišljeno.
-Nemam pojma. Zašto?
-Možda je bolje nego kod Dursleyjevih.-rekao je nasmiješivši se. I ja sam se nasmijala.
Primijetila sam tada da se svi smijulje i upiru prstom u Rona. Činilo se da je i Hermiona to primijetila pa mi je rekla:
-Ron je dobio urlojav od mame.
-O!-uskliknula sam.-A zašto?
-Zbog vožnje letećim autom.-reče Hermiona i poprijeko pogleda Rona i Harryja.
-A zašto ste vas dvojica uopće došli letećim autom?-upitala sam ih.
-Platforma nas nije puštala na peron 9 i ľ.-odgovori Ron.
U čudu sam ih pogledala.
Zatim nam je prišla profesorica McGonagall. Podijelila je rasporede.
-O, vidim već ste se, gospođice Rowena, upoznali s Potterom, Weasleyjem i gospođicom Granger. Zanimljiva družina.
Nasmiješila sam se i klimnula glavom.
-Samo bog zna koliko je pametno da se vi družite s Potterom.-promrmljala je i udaljila se.
Harry i ja smo se začuđeno pogledali.
-Hajde, vas dvojica, požurite! Zakasnit ćemo, a imamo travarstvo.-rekla je Hermiona.-Vidimo se Rowena.-uzviknula je.-I čuvaj se Snapea.
Nasmiješila sam se i klimnula glavom. Otpila sam još gutljaj soka od bundeve i požurila u spavaonicu po torbu.

p.s. Maggie, dolaziš u sljedećem postu... ;)

Profesorica McGonagall je predstojnica Gryffindora. Dumbledore me odveo do njezina kabineta.
-Profesorica McGonagall će vam sve objasniti.-rekao je Dumbledore i vratio se natrag umorno do svog kabineta kojeg je čuvala vodoriga. Pokucala sam na vrata kabineta profesorice McGonagall. Iznutra se čulo šuškanje papira.
-Tko je?-rekao je oštar glas.-Ako je opet riječ o Potteru i Weasleyju moja riječ je konačna.
-Ne, nije.-rekla sam.-Ja…Profesor Dumbledore me poslao.
-Pa, uđite.-rekao je opet glas.
Ušla sam. Za stolom je sjedila žena oštrih crta lica. Nosila je crnu haljinu i preko nje pelerinu. Na glavi je imala šiljasti šešir, a na nosu naočale. Sjedila je za stolom i nešto pisala. Stajala sam jedan dugi trenutak pred njenim stolom, a onda je ona podigla pogled.
-Izvolite, gospođice…Tko ste vi?
-Ja sam nova učenica. Idem na treću godinu.-izrecitirala sam.-Bila sam u kabinetu profesora Dumbledorea i Razredbeni klobuk je odlučio da je moj dom Gryffindor pa me profesor Dumbledore poslao vama.
Profesorica me promotrila.
-U redu. Kako se zovete?-upitala je ponovno se okrenuvši svojim papirima.
-Rowena Allison.-rekla sam.
-Kako molim?-upitala je profesorica naglo dižući pogled s papira. Nasmijala sam se.
-Rowena Allison.-rekla sam ponovno.
-Nije moguće…
-Bojim se da jest. Oprostite, profesorice, ja ne znam koje je moje prezime. Što bih trebala reći profesorima?
-Je li vam profesor Dumbledore odgovorio na to pitanje?
-Nisam ga ni upitala.
-Recite samo da se zovete Rowena Allison. Profesori će se već snaći.
A zatim mi je objasnila sve. O društvenoj prostoriji i predmetima, i metloboju i bodovanju. Moram priznati da je to dugo potrajalo. A ja sam samo klimala glavom. Na kraju me profesorica odvela do društvene prostorije.
-Evo, ovo je Debela dama.-pokazala je profesorica ženu na portretu
Debela dama se naklonila.
-Njoj moraš reći lozinku.-nastavila je profesorica.
-U redu. Hvala, profesorice.
-Pa mislim da će to biti sve, gospođice Rowena Allison.
Profesorica se okrenula i otišla. Ja sam rekla lozinku Debeloj dami i prolaz iza nje se otvorio. Gledala sam u društvenu prostoriju.
-Vau…-uzdahnula sam.
Nekoliko učenika koji u bili u društvenoj okrenuli su se prema meni. Ušla sam unutra zadivljena.
-Tko si ti?-prišla su mi dva dečka. Fred i George Weasley, prepoznala sam ih.
-Ja sam nova učenica. Rowena Allison.-pružila sam im ruku.
-Drago mi je. Ja sam Fred Weasley. A ovo je George.
-Drago mi je.-osmjehnula sam se.
-Koja si ti godina?
-Treća.
-Treća? O, pa mi smo četvrta.-rekao je George. Ili Fred, jedan od njih dvojice.
A, ne, ne znam, pomislila sam.
-Pa odakle si stigla? Kako da nisi dobila pismo?
-Oh, ma valjda je bila neka zabuna.
-Znaš li čarobirati?
-Naravno.-rekla sam.
-Pa da vidimo.
-Accio knjiga!-uzviknula sam. Jedna od knjiga sa stola mi je doletjela u ruku.
-Wingardium Leviosa!-uzviknula sam. Naslonjač je poletio u zrak.
Izvela sam još nekoliko jednostavnih čarolija. Fred i George su bili zadivljeni.
-A znaš li nešto…pa mračnije?-upitao me Fred.
-Misliš, crnu magiju?
-Da. Baš to.
-Da, ali više mi nije toliko zanimljiva koliko prije.
Nisam lagala. Crna magija me više uopće nije privlačila.
-Poznaješ li nekoga ovdje?-upitao me George.
-Da, Hermionu Granger.
-O, Grangericu. Ona sigurno u sobi čita. Hej, Lavender, odi po Grangericu!-viknuo je Fred.
Jedna cura je otišla na jedne od stuba. Za nekoliko trenutka je dolje sišla Hermiona.
-Hej, Rowena!-uskliknula je kad me vidjela.-Zar si i ti u Gryffindoru?
-Da, naravno.
-Nakon onog u vlaku mislila sam da ćeš biti Slytherin
-Pa nećeš me se baš tako lako riješiti-rekla sam
Hermiona se nasmijala. Zagrlile smo se. Pokazala mi je spavaonicu za treću godinu. I moje stvari su bile pokraj jednog kreveta. Presvukla sam se i legla u krevet. Sa mnom u spavaonici su bile još tri cure. Spavale su. Vjerojatno će se ujutro iznenaditi kad se probude.

Gledala sam u njega zbunjena. Nije moj otac?
-Lažete!-poviknula sam.-Odlazim! Ionako mi se ne sviđa ova škola.
-Hogwarts je vaš dom.-rekao je Dumbledore.-Volite ga više od ičega.
-Tko je moja majka?-upitala sam.-Tko je moj otac ako nije Gospodar? Tko sam ja?
-Vi ste Rowena Allison.
-Ne želim više biti Rowena Allison. Želim biti netko! Želim znati tko sam!
Udarila sam snažno rukom po vratima. Suze su mi se slijevale niz lice. Nisam mogla izdržati. Sve je poteklo iz mene. Kao bujica. Željela sam znati tko sam, kamo pripadam. Bilo mi je dosta laži. Bilo mi je dosta života. Poželjela sam pobjeći. Negdje daleko gdje ću doznati ono što su skrivali od mene.
-Hoću istinu! Želim znati istinu! Vi ju znate.
-Da, znam. Ali ne mogu vam je još reći. Rano je. Obećavam da ćete ju doznati.
-Ne, ne…Odmah! Želim istinu odmah.
Uperila sam štapić u njega.
-Dosta mi je.-rekla sam tiho, umorno.
-Gospođice, ne želite ovdje baratati time. Spustite to dolje.
Uperila sam zatim štapić u sebe.
-Expelliarmus!-uzviknuo je Dumbledore. Moj štapić je poletio u njegove ruke.
-Dosta, gospođice. Želite li ići u Hogwarts?
-Da, veoma.-rekla sam pomirujući se s tim da neću doznati istinu.
-Vi biste sad bili na trećoj godini, zar ne?
-Da, ali…
-Što se mene tiče, možete biti i na sedmoj. Znate dovoljno čarolija za sedmu godinu. Ali treća će biti vaša godina. Imate li sve potrebne knjige?
Kimnula sam glavom.
-Odlično.-nasmiješio se Dumbledore.-A sad da vidimo koji će biti vaš dom.
Donio je stolicu, a na njoj je bio neki šešir.
-Ovo je Razredbeni klobuk.-rekao je Dumbledore.-Sjednite, gospođice Rowena Allison.
Stavio mi je taj klobuk na glavu. Klobuk mi je skliznuo preko očiju.
-Uuuhhh… teško, teško…-rekao je neki glas u mojoj glavi.-Prošle godine sam imao sličan slučaj. Kod Harryja Pottera… Da, da vidimo tebe… Puno crne magije, želja za dokazivanjem, imaš i vještine i hrabrosti i pameti…Ali u Hufflepuff nikako ne bi mogla. Dobrota ti nije najjača strana…Kamo da te stavim? Slytherin… Tamo bi ti odgovarala…
Sjetila sam se onog dečka iz vlaka. On je bio Slytherin, zar ne?
-Ne želim biti Slytherin.-pomislila sam.
-Ne? Kad malo bolje razmislim ni nisi mi ti baš za Slytherin. Ima u tebi puno crne magije, ali ona ti nije urođena. Naučila si ju. Tebe samo treba naučiti kako voljeti. A, znam gdje ćeš to naučiti…Rawenclaw bi ti bio dobar. U tvojoj glavici je velik mozak. Ali drugi dom će za tebe biti savršen. Baš kao da je stvoren za tebe. Budi…Gryffindor
Zadnju riječ je viknuo, tako da ju je i Dumbledore čuo. Dumbledore se nasmiješio.
-Odlično.-rekao je.-I mislio sam da će to biti vaš dom. Vidite, koliko god mržnje ima u vama vi ste ipak otišli u Gryffindor. A Gryffindor je dom hrabrih i odanih.
-Klobuk je premišljao da li da me stavi u Slytherin.
-Ah, da, Slytherin. Dom prepredenih guja kako je jednom rekao klobuk. Dom lukavih i…pa, čistokrvnih. Nije to pravo mjesto za vas.
-Tako je i klobuk rekao. Zbilja, profesore, mogli biste zamijeniti klobuk.
Dumbledore se nasmijao.
-Ah, ne, ja bi znao za samo neke učenike gdje im je mjesto. Vi ste jedan od njih.
-I Harry?-upitala sam.
-I on.
-Je li Harry u Gryffindoru?
-Da, jest.
-A Hermiona Granger?
-O, pa već ste upoznali gospođicu Granger?
-Da, u vlaku.
-Jedna od najpametnijih vještica. Zbilja, nisam vidio da je ijedna vještica njezinih godina tako pametna.-rekao je.-Osim možda Lily Evans.- dodao je tiho u sebi, a zatim nastavio.- Da, i gospođica Granger je u Gryffindoru. A i Ron Weasley ako ste i to mislili pitati.
-Kako vi znate da ja znam tko je Ron Weasley?
-Mnogo toga ja znam, gospođice. A znam i da ste bili u Jazbini od početka kolovoza.
-Mogla sam ubiti Harryja.
-Ne, niste. Vi niste ubojica.
Pogledala sam ga.
-Profesore, Rawenclaw i Hufflepuff, kakvi su to domovi?
-U Rawenclaw idu pametni, a u Hufflepuff dobri. Mislim da je vrijeme da pođete spavati.
Otiđite kod profesorice McGonagall ona će vam sve objasniti.
-Tko je profesorica McGonagall?-upitala sam.
Dumbledore je uzdahnuo umorno kao da mu je već dosta svih tih pitanja.

Kimnula sam glavom, a onda me odjednom potreslo. Magija. Koliko magije…Cijeli ovaj dvorac je odisao magijom, ali oko Dumbledorea se osjećala posebno snažna magija. Nisam mogla vjerovati. Toliko magije nisam osjetila ni kod Gospodara.
-Gospođica Rowena Allison.-rekao je Dumbledore umorno se smješkajući i sjedajući za svoj stol.-Tko bi pomislio da ću vas vidjeti.
-Vidite, profesore Dumbledore, sve se nekako vraća na mjesto. Imate prekrasnu pticu.-rekla sam prilazeći feniksu.
-Hvala vam, gospođice. Zove se Fawkes.
-Željela bih ići u Hogwarts, profesore.-rekla sam okrećući se njemu.
-Naravno. Mnogi bi htjeli. Ali, Harry Potter…On možda neće biti spreman na vas.
-Na mene? Profesore, ja sam njega mogla ubiti i u Jazbini…
-Ubiti? Zašto biste ga ubili?-zbunjeno je upitao profesor. A onda se, odjednom nasmiješio.
-Netko je već obavio svoj posao. Znao je do koga treba doći da bi se riješio svog najvećeg neprijatelja.
-Ja ne razumijem o čemu vi govorite.-rekla sam.
-Upoznali ste ga, zar ne?
-Koga?
-Lorda Voldemorta.
-Naravno da jesam. Koliko ste to mislili skrivati od mene? On je moj otac!
-Vaš otac? On vam je to rekao?
-Da. On mi je rekao. I ubio je moju majku.
-Da, to je vjerojatno jedina istina koju vam je rekao. Pretpostavljam da vas je učio čarolije.
-Naravno da jest. Znam ih sve. Sve neoprostive kletve, i aparaciju, i sve kletve crne magije, i oklumenciju i legilimenciju…
-Odlično!-nasmiješio se Dumbledore i raširio ruke.-Ali postoji nešto što vas lord Voldemort nikako i nikada neće moći naučiti.
-A što ako ja to ne želim naučiti?
-Ne želite voljeti?
-Ni mene nitko nikada nije volio.
-To je čista laž. Vaša majka vas je voljela više od ičega na ovom svijetu.
-Ostavila me u sirotištu!
-Samo da vas zaštiti
-Od koga? Od mog oca?
-Ne, i vaš otac vas je volio. Učinila je to da vas zaštiti od lorda Voldemorta.
-Lord Voldemrot je moj otac. Moj Gospodar…
-Možda jest vaš Gospodar. Ali to je samo zato što ste mu dopustili da to učini. Da to bude. Jednom će vas opsjesti, kao i Quirrella.
-Neka. Bit će mi čast.
-Zbilja? On je ubio vašu majku.
-Pa što? Ona me ostavila.
-Zato jer vas je voljela više od sebe same.
-Nije to dokazala.
-Nije imala priliku. Ubio ju je lord Voldemort.
-Samo zato što mu je branila da dođe do mene.
-Štitila vas je od njega. To je tako duga priča.
-Moj otac ju je skratio.
-Vi nikada niste ni razgovarali s vašim ocem.
-Zbilja? A što mi je onda lord Voldemort?
-Čovjek koji vas je naučio mržnji jačoj od one koju ste ikada gajili.
-To nije istina! Ja nikada i nisam voljela.
-Jer nikada niste ni upoznali ljubav. A lord Voldemort vam je nikada neće ni moći pokazati.
-Lord Voldemort je jedina osoba koja je ikada brinula za mene.
-Ne, nije. On je osoba koja vas je iskoristila. Zar ne shvaćate? Iskoristio vas je da dođe do Harryja Pottera.
-Gospodar to nikada ne bi učinio. Lord Voldemort je moj otac.
-Lord Voldemort nije vaš otac, gospođice Rowena Allison.

Evo ga opet. Ta sličnost. Ja nisam kao Harry Potter. Ne želim biti kao on. Ali, morala sam priznati bio mi je blizak. Promotrila sam Hermionu.
-Ja nisam slična Harryju Potteru.-rekla sam.
-Naravno da nisi.-zakolutala je ona očima stavljajući kovčege na policu.-Harry ima crnu kosu, ne crvenu, Harry ima zelene oči, ne crne. Harry nosi naočale. Harry ne baca neoprostive kletve. Harry nije zao.
-A ja sam zla?-upitala sam zajedljivo.
-Ne, nisi zla. Ali gađaš ljude Avadom Kedavrom, Cruciom…I izgovaraš njegovo ime.
-Čije?
-Ime Znaš-već-koga
-Pa naravno da izgovaram ime svog…-zašutjela sam. Umalo sam se izlajala.-Gle, ja nisam kao Harry Potter.
-I Harry izgovara ime Znaš-već-koga.-rekla je Hermiona.
-Ja nisam kao on.-rekla sam bijesno podižući štapić.
-Dobro, dobro.-uzdahnula je Hermiona. Ne znam je li to bilo zbog štapića ili joj je stvarno bilo dosta. Ostatak puta je prošao u malo boljem raspoloženju. Hermiona mi je pričala o Hogwartsu i o svemu ostalom što je pročitala u knjigama. Bilo mi je veoma zanimljivo razgovarati s njom. Osim što bi u svakom trenutku tišine bijesno uzviknula:
-Pa gdje su Harry i Ron?
Nakon nekog vremena, kad smo se dobro najele slatkiša s kolica koje je gurala ona žena, malo smo se prošetale po vlaku. Zavirivale smo u svaki odjeljak u vlaku. Nakon što smo prošli cijeli vlak i zavirili u baš svaki kupe, umorno smo se vratile u svoj odjeljak.
-Nema ih.-tužno je uzdahnula Hermiona.-Počinjem se brinuti, Rowena.
-Ma sigurna sam da su dobro. Pa znaju se brinuti za sebe.
-Joj, Rowena, ne znaš ti njih dvojicu.
Pa mogla bih reći da sam ih dobrano upoznala tijekom ljeta.
-Oni će napraviti bilo kakvu glupost. A toga se i najviše bojim. Njima ovako malo fali da lete van iz škole.
Pokazala je razmak od najviše jednog milimetra između palca i kažiprsta. Nasmiješila sam se.
-Vidi, Hermiona, ja sam sigurna da su oni sasvim dobro. Ne brini. Snaći će se. Pa sigurno su radili i većih gluposti, kao kamen mudraca…
-Kako ti znaš za kamen mudraca? Ti nisi bila u Hogwartsu…
Ups! Sad sam se grdno uvalila.
-Ma takve priče ti se lako prošire.-izvlačila sam se.
-Znam, no ovo je već jako ozbiljno. Njih nema! Nema u Hogwarts expresu. Pa gdje su, zaboga, njih dvojica?
Slegnula sam ramenima. Hermiona se i ostatak puta brinula za Harryja i Rona. Ali, moram priznati, da smo se, unatoč tome, super zabavljale zajedno. Mislim da sam mogla reći da sam napokon našla prijatelja. Vlak je napokon stao. Prvašiće je okupio onaj div kojeg sam vidjela u Zakutnoj ulici.
-Bok, Hermiona.-pozdravio ju je.
-Bok, Hagride.-rekla je i ona njemu.
-Gdje je Harry?-upitao je iznenada Hagrid obazirući se oko sebe.-I Ron? Gdje su njih dvojica?
-Ne znam, Hagride.-rekla je tužno Hermiona. Potapšala sam ju po ramenu.-Nema ih nigdje. U cijelom vlaku. Uopće nisu bili u Hogwarts expresu.
-Nisu bili? Kako to? Pa di su?
Hermiona je zanjihala glavom, a u oči su joj se napunile suzama. Utješno sam ju zagrlila.
-A ko si ti?-upitao je Hagrid okrećući se meni.-Tako si mi poznata. Ko da sam te već negdi vidio.
-Ja sam Rowena Alliosn.
-Rowena Allison? Zašto mi je to ime tako poznato? Rowena Allison…
Hermiona je obrisala suze iz očiju i zabuljila se u Hagrida. Hagrid je zatim pogledao u mene. I onda je najednom razrogačio oči. Kao da shvaća.
-Ne, ne možeš biti…To je nemoguće.-rekao je, a onda se okrenuo i otišao.
Hermiona i ja samo sjele u kočije koje su vukli nevidljivi konji. Došle smo u dvorac. Ja sam odlučila posjetiti ravnatelja i s njim porazgovarati o svemu. Hermiona je otišla u Veliku dvoranu. A ja sam lunjala tim velikim dvorcem. Srela sam nekog.
-Što ti radiš tu? Trebala bi biti u Velikoj dvorani!
-Oprostite, gospodine…-promucala sam.
-Gospodine? Mene nitko ne zove gospodine. Ja sam Filch. A tko si ti?
-Ja sam… trebam ravnatelja. Odmah. I ne želim doći u tu Veliku dvoranu. Recite mu da je jako hitno. Odmah!
-Nemoj ti meni naređivati…
Uperila sam štapić u njega.
-Ti ćeš meni prijetiti štapićem…Derište jedno…
-Filch, što se događa ovdje?-došao je netko. Bio je to neki profesor.
-Ova mala meni naređuje da idem po ravnatelja i prijeti mi štapićem, profesore Snape.-rekao je Filch.
Snape ga je pogledao, pa je onda pogledao mene.
-Tko ste vi?-upitao me.
-Nova učenica. I pod hitno moram razgovarati s ravnateljem. Ne želim ići u Veliku dvoranu.
-Zašto bi ja udovoljio toj vašoj želji?
-Zato što će ravnatelja zanimati što imam reći. I bit će vam zahvalan ako odete po njega.
Snape me motrio jedan dugi trenutak, a onda je rekao:
-U redu, čekajte me ovdje.
Snape je otišao, a i Filch. Snape se vratio kasnije.
-Ravnatelj vam poručuje da ga čekate u njegovom kabinetu.
Odveo me do ravnateljeva kabineta.
-Rekao je da vam dam ovo.
Zamahnuo je štapićem i preda mnom se stvorio tanjur. Na njemu je bio sendvič. I tek sam onda shvatila da sam poprilično gladna. Bila sam sama u tom ravnateljevom kabinetu i mogu reći da sam se poprilično najela jer se tanjur skroz punio novim sendvičima. Nakon nekog vremena, potrajalo je to čekanje malo duže. Oko nekih sat, dva u kabinet je ušao neko. Bio je to neki starac.
-Ja sam profesor Albus Dumbledore.-rekao je prilazeći mi.-A tko ste vi, gospođice?
Promotrio me, a onda je razrogačio oči. Njegovo lice osulo je bljedilo.
-Ne, ne možete biti, to je nemoguće…Nemoguće…
Nasmiješila sam se.
-Rowena Allison?-upitao je bojažljivo profesor Dumbledore.

p.s.SRETAN VAM BOŽIĆ!!!